Anything

Zagrebački plesni ansambl / Daniel Abreu

Koreograf: Daniel Abreu
Plesači: Petra Chelfi, Aleksandra Mišić, Martina Nevistić, Petra Valentić, Ognjen Vučinić, Matea Bilosnić/Nika Lilek
Odabir kostima: Kristina Jakovac Bangoura
Glazba: Departure, Peter Broderick and Machinefabriek, Journey 3, Max Richter
Dizajner rasvjete: Aleksandar Čavlek
Producentica: Petra Glad
Produkcija: Zagrebački plesni ansambl
Ko-produkcija: Zagrebačko kazalište mladih
Uz potporu/Supported by: Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Accion Cultural Espanola – program ACE/PICE

O predstavi – od premijere do danas: Anything je koreografsko djelo za šest plesača Zagrebačkog plesnog ansambla. Premijerno izvedena 2013., predstava je dosad izvedena 10 puta te je gostovala na festivalima i u kazalištima u Sloveniji (Španski borci), u Poljskoj (Zawirowania Dance Festival), te u sklopu festivala u zemlji (Dani suvremenog plesa, Varaždin; Karlovac Dance Festival 004, 16. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat).

Riječ koreografa: Djelo se bavi pomišlju o tome da se u vremenu od našega rođenja do smrti može dogoditi bilo što. Priča nema klasičnu strukturu, nema likova, tek plesače koji na sceni čine ono u čemu su dobri. Radnja se odvija kroz niz slika smještenih između jave i manje stvarnog života, u potpuno estetskom okviru. Sve proizlazi iz tijela. Ono utjelovljuje Anything. Već samo tijelo u pokretu priča je za sebe – mišići pamte sve što nam se dogodilo u životu. Ovo je ples živih tijela u praznom prostoru. Radnja počinje u unutrašnjem svijetu mlade žene. Počinje sa ženom jer, premda ne sama, jedino ona može dati život, ljudski život. Završava s muškarcem jer, premda sâm, nije jedini koji će umrijeti. Između to dvoje može se dogoditi bilo što (eng. anything) – ljubav, sreća, razdvajanje i zajedništvo kao kontrapunkt praznini ovoga svijeta. Penje se do visina na visokim potpeticama i pada do zmijskog gmizanja kroz geste, tikove, zagrljaje, potrebe za davanjem i primanjem ljubavi, i kroz borbu. To je svijet koji izravno odgovara na ono što vidiš i čuješ. Odatle putuje do mjesta koja bi mogla pripadati snovima.

Predstava je na trenutke apstraktna, a onda ponovno konkretna u jednoj dojmljivoj, sugestivnoj simbiozi lirskog i epskog, prikazujući da se u vremenu od našeg rođenja do smrti zaista može dogoditi bilo što.

Vanesa Begić, Glas Istre, 28.7.2015.

Abreu svoje djelo smješta u nestvarno prazni, tamni, introspektivni milje u kojem se,kao jedini element scenografije nalaze simbolične, velike, srebrnastesuhe i prozračne grane. One istinu stoje tako bez debla, izvan zemaljskih zakona gravitacije, iznikle iz mraka. Predstavu započinje jedna plesačica,s jednostavnom sekvencom koja poput disanja s organskim impulsom izlazi iz tijela, i pravilno se ponavlja. Onda će se pojaviti druga, pažnju će nam privući treća (…) bose, u uskim hlačama i mekanim, laganim bluzama, raspuštenih živih kosa, suptilne ženstvenosti (…) u trajanju i bivanju unutar nekog pročišćenog prostora. Izložene i podatne tek nježnom, rekli bi dobri stari Indeksi, toplom vjetru s juga.

Maja Đurinović, Plesnascena.hr, 12.11.2013.