Koreografkinja/ Pokret-ačica/ u suradnji sa izvođačima – Pokret-ačima: Aleksandra Janeva Imfeld
Plešu – izvode/ Pokret-ači/: Ana Vnučec, Martina Tomić, Ana Mrak, Dina Ekštajn, Matea Bilosnić, Branko Banković, Bruno Isaković
Pokret-ačica+: Bosiljka Vujović-Mažuran
Zvuk: Marin Živković
Kostimografija: Silvio Vujičić
Scenografija: Silvio Vujičić, Mladen Donadini i Pokret-ači
Oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek
Dizajn plakata i programske knjižice: Mladen Donadini i Pokret-ači
Fotografije: Aleksandra Janeva Imfeld i Iva Korenčić
Odnosi s javnošću: Andrea Remetin
Suradnica na projektu: Višnja Horvat
Pokret-ač: Ono što je pokrenuto i stalno se kreće u ovoj predstavi mutirajuće je autorstvo nas kao grupe, prilikom čega primjenom i promjenom različitih pristupa i sustava rada zajednički oblikujemo sve vidove predstave. Propitujemo originalnost, kopiranje i vlasništvo nad idejama, pogotovo nad onima u domeni pokreta, a individualne karakteristike svakog od Pokret-ača i razlike koje proizlaze iz njih smatramo bitnim i prepoznajemo ih kao doprinos kvaliteti zajedničkog promišljanja i stvaranja.

Pokrećemo grupu i kroz zajedničko kretanje nalazimo se u zoni u kojoj je moguće raspravljati o svemu, u kojoj se uvijek mijenja neki aspekt predstave – prostor, vrijeme i osoba koja se nalazi u određenoj situaciji; gdje je teško, možda nemoguće, zaustaviti proces ili definirati nešto kao završeno. Bivajući u takvom pokretanju, prihvaćamo našu predstavu kao promjenjivu cjelinu kojoj je žarište u nepredvidljivosti poštivanja trenutne odluke oko nekog zadanog momenta, na taj način istražujući područje novog i/ili nepoznatog kroz mehanizme fiksiranja i iscrpljivanja materijala ponavljanjem i/ili trajanjem. Smatramo da je nemoguće ponoviti ikakvu akciju na potpuno isti način. Svaki pokret dajemo na korištenje svima i radimo kao grupa na njegovoj preobrazbi u nešto drugo. Koristimo kopiranje i mutaciju za stvaranje novih originala.

Završno, koreografkinja Aleksandra Janeva Imfeld, u suradnji s odličnim plesačima, mudro je izabrala otvoreni format izvedbe, u kojem postoje strategije ponašanja, ali ne i kontrola odluka svakog pojedinog plesača kako će odgovoriti na zadanu situaciju. Zbog toga se suptilno pokretanje ljudske grupe zbiva istodobno na raznim nivoima. Mnoštvenost koja nastaje stapanjima i trvenjima izvođačkog i gledateljskog polja veoma je umjetnički i politički intrigantna, pokrećući čitav niz pitanja o interakcijskom nadilaženju i jednine i množine, kao i o samoj prirodi javnog polja. Kako god da na njih odgovorimo, predstava je doprinos ljubavi svih nas prema riziku, a ne prema rutini i njezinoj sestri blizankinji – apatiji.
Nataša Govedić, novilist.hr