Koncept i koreografija: Snježana Abramović Milković
Sukreatori i izvođači: Petra Chelfi, Martina Nevistić, Petra Valentić, Ognjen Vučinić, Nika Lilek, László Takács
Dramaturgija: Jasna Žmak
Glazba: Uroš Petković, Antonio Vivaldi (Nisi Dominus, Cum dederit, u izvedbi / performed by Philippe Jaroussky, La Grande Écurie et la Chambre du Roy)
Interaktivni video: Ivan Lušičić Liik
Kostimografija: Kristina Jakovac Bangoura, Nada Došen
Oblikovanje rasvjete: Aleksandar Čavlek
Fotografija: Maja Kljaić, Andi Bančić
Producentica: Petra Glad
Produkcija: Zagrebački plesni ansambl u suradnji s Zagrebačkim kazalištem mladih
Nova plesna predstava Zagrebačkog plesnog ansambla nastala je iz intimne potrebe koreografkinje Snježane Abramović Milković da postavljanjem prolaznosti na scenu pokuša dokučiti kako se s tom prolaznošću možemo nositi van scene, istovremeno se djelomično nastavljajući na autoričine prethodne tematske preokupacije, poznate iz njenih koreografija Interface i Ogoljeno u kojima se, između ostalog, bavila i fenomenima otuđenja u suvremenom društvu.
Raspolažući čvrstim, okretnim i, prije svega, istreniranim plesačkim tijelima, autorica ih u ovoj koreografiji postavlja u situacije u kojima su suptilno naznačeni svi oni trenuci u kojima ona nisu takva, u kojima nisu na vrhuncu, nego umjesto toga p(r)okazuju vlastite nemoći i slabosti koje su, zapravo, uvijek inherentno prisutne u svim tijelima. Njihova su tijela istovremeno vrlo moćna, ali i vrlo ranjiva, njihova bića svakim pokretom sve krhkija, ali zahvaljujući jedna drugima, uvijek snažna za nove pokrete.
Nastanjujući istodobno dva svijeta, svijet svakodnevice koja je ispunjena metaforičkim ludilom dnevnog ritma, te svijet u kojem je ta logika zaustavljena i zamijenjena radom na dubinskim odnosima, plesači traže odgovore na pitanja o vlastitim i tuđim nestalnostima, nestajanjima, odlascima, nemoćima… otkrivajući da ispod površina frenetičnosti postoje slojevi bliskosti do kojih se nije uvijek najlakše probiti.
Uvodeći u tu igru, osim vlastitih tijela, i jednu kameru kojom upravljaju iz ruke, plesači istovremeno propituju i načine na koje su međuljudski odnosi danas medijatizirani, postavljajući znak pitanja iznad prevladavajućih lamentacija koje pomalo simplificirano tvrde da je sve što tehnologija čini – otuđivanje.
Pa iako rekvijem iz naslova sugerira svečanu strogost i morbidne note, Rekvijem za Z. nadaje se i kao emocionalna predstava ispunjena toplinom, ne samo kao misa za pokojne, već i kao poziv na promišljanje onima koji su još uvijek živi.
Snježana Abramović Milković je koreografkinja izrađena scenskog rukopisa visoke razine zanata i produkcije. Njezini plesači / sukreatori imaju osobnost i zavidnu tehničku razinu, i sve je na neki njezin poznati način čisto, smisleno, znakovito, a čitko.
Maja Đurinović, Plesnascena.hr
Plesači zaslužuju pohvale, a ovo djelo, osim što je plesna predstava, jest i prava priča, s narativnim ruhom, gdje su pokreti tijela metafora moći i (ne)moći. Tu se prikazuje krhkost, i kako se ona pretvara u snagu poradi zajedništva.
Vanesa Begić