Selektorica: Jasmina Fučkan
ZPA, EN KNAP, GRAN BOLERO: Jesús Rubio Gamo
Predstava inspirirana Bolérom Josepha Mauricea Ravela, s dvanaesteročlanim ansamblom tematizira složenu ne/stabilnost monolitnih društvenih formacija i toplu iskričavost ljudskosti zatomljenu unutar takvog sklopa, uz repeticije, rastvaranje šavova i ispade u kojima se individualizmi preklapaju s preobrazbama grupe. Zasnivanje kontrastnih odnosa između strogog formalizma arhitekture grupe i pojedinačnih antiformalnih iskoraka iz sistema, između mehaničkih tjelesnih postavki pojedinaca zatvorenih u kolektivnom obrascu jednostavnih radnji i impulzivnih, živopisnih otvaranja u partnerstvima, prati i produbljuje smisao dinamike uzbudljivog zahuktavanja Ravelove glazbe. Repetitivnost, uz otklone i modulacije osjetilnog intenziteta, dimenzionirana je u totalno strukturno načelo koje oblikuje izvedbeni pejzaž i scenski prostor, napunjen empatijom i privatno približen publici. Autorska ideja je dosljedno provedena i u kostimografiji, kojom se ističe svakodnevna, ne pretjerano scenski uglađena individualnost svakog izvođač/ice, da bi se na kraju progovorilo kroz snagu akta/ova, kao ultmativni prikaz sudbinske konkretizacije.
Pleši medo, MEDUZA: Zrinka Lukčec Kiko
Višedimenzionalnoj temi koju pokreće motiv Meduze, dramaturški i koreografski se upravo tako i pristupilo, afirmirajući spoj izvorne, dionizijanske energije rastvarajućeg nasilja i društvenog komentara. Forma dueta ujedno je polazište za izgradnju dijeljenog osjećaja kolektivnog tijela ili odgovornosti, a na osuvremenjeni način u njoj je inovativno uobličena i funkcija antičkog kora kao komentatora zbivanja. Shodno odabiru motiva i cjelovito zamišljenom, ambicioznom fizičkom pristupu koji traži visoku razinu energije, vještinu pokreta, izražajnost scenskog govora i glumačku ekspresiju, izvrsne izvođačice su svim zahtjevima dojmljivo odgovorile. Najdirljivija je dinamička formula divljeg i složenog Meduzinog tijela, manifestiranog u tjelesnim i vokalnim materijalizacijama, koje postupno zaposjedaju scenu poput probuđene snažne sile. U idejnoj osnovi preispituje se čin prisutnosti gledanjem kao aktivna odgovornost sudjelovanja, čime se predstava kritički obraća promatračima misaono angažirajući publiku.
PULS/ ZPC, IGRALIŠTE 22: Margareta Firinger i Jovana Zelenović
Oslobođena strogih formalnih okvira, predstava komornih dimenzija prilagodljiva raznim mogućnostima scenskih postava, zasnovana je na samo dva bazična elementa u ključu intuitivnog istraživanja, komunikacije i rada na odnosima tijela i zvuka, na rezonancijama u prostoru, vremenu i tijeku energije. Nepretenciozna, ali iznutra kompleksna i refleksivno bogata forma posvećena zaigranom studiranju ritma (trajaja i prekida, podudaranja i otklona), koreografski se koristi vokabularom mime i tehnikama plesne improvizacije s organskom punoćom i stoga obiluje potencijalom rasta i nepredvidivosti u svakoj izvedbi. Tijelu se pristupa kao instrumentu komunikacije i identitetske konstrukcije; u dijalogu plesnog tijela s glazbenim instrumentom (bubnjevi), odnosno u energetskom nadopunjavanju plesačice i bubnjara zasnivaju se, i svaki čas, dinamično preokreću odnosi pasivnog i aktivnog čimbenika, onoga koji pokreće i onoga koji prati i biva pokretan, subjekta i objekta igre, uz istaknutu ulogu rodnih identiteta i duhovito naznačeno preispitivanje reprezentacije ženskog principa.
UPPU Puls, UTRKA PROTIV VREMENA: Nika i Luna Lilek
Biografski duet, dramaturški intoniran kao duel – sestrinski (jedne s drugom), profesionalni (s tjelesnim naporima) i životni (s prihvaćanjem životnih odabira), pored radosti iznimne vještine energičnog plesa, donosi i živu, egzistencijalnu otjelovljenost dviju plesnih umjetnica u gotovo portretnim,osobnim dimenzijama njihovih napora, ulaganja i ponosa pri ostvarenjima, unatoč često nesklonim okolnostima. Dva različita temperamenta i različite plesne inklinacije, oblikuju scensku sferu zajedništva u dinamičnom dijalogu i dijagonalno ritmiziranom prostoru kroz ples koji je komunikacija, samoizražavanje i afirmacija. Jednako i kroz zadirkujući razgovor, u kojemu trenje nadmetanja postupno smjenjuju povjerljiva suočavanja s individualnim odricanjima zbog plesa. Unatoč ispovjedno utemeljenom pristupu, emocionalni raspon je dramaturški nijansiran pa postupno odnos konfrontacije i oponiranja u precizno odmjerenoj dinamici prelazi u sporazumni paralelizam, a kasnije i u izravnu međusobnu podršku. S izvorom u privatnom rakursu izvođačica, tjelesni iskazi manifestiraju iskonsku volju i užitak, kao očitovanje elementarne životne sile i time nadmoćno nadilaze performativnost govora.
UO Fronesis, PLESNA DEMOKRACIJA: Jasna Čižmek Tarbuk
Predstava u otvorenom i komunikativnom duhu povezuje privatno i javno, nalik tematskoj vježbi o procedurama i frustracijama demokratskog odlučivanja. Putem računala u interaktivnoj komunikaciji s gledateljima istražuje mogućnosti formiranja kolektivnog glasačkog tijela i udjele vanjskog odabira publike na tijek izvedbe, a na scenu postavlja složeno i rastrzano, trostruko plesno tijelo kroz paradigmu ljubavnog trokuta. Na duhovit i ležerni način, simbolično i jasno, pitko ali ne i plitko, iznosi dramu psihološki izmorenog pojedinca zaglavljenog u rascjepu između ljevice i desnice. Objedinjujući ples i glumu, predstava je namijenjena najširoj publici, a osobito primjerena mladima. Relevantna i angažirana, potiče buđenje političke svijesti i kritički rastvara spoznaju da, demokratske procedure i konzumiranje glasačkog prava ne garantiraju da će ijedan izbor glasača doista biti ispoštovan – ali to nije razlog za odustajanje i kraj igre.