Koreograf i autor: Žak Valenta
Izvođači: Alen Liverić, Iva Nerina Sibila, Mila Čuljak, Žak Valenta, Maja Katić, Josip Maršić, Toni Flego
Dizajnerica scene: Lara Badurina
Skladatelj i dizajner zvuka: Josip Maršić
Pomoćnica redatelja: Denis Kirinčić
Produkcija: UO TRAFIK, Riječke ljetne noći
web: www.trafik.hr

O predstavi: «Kao srednjoškolac u ranim 80-ima hodočasteći koncerte EKV-a u Rijeci i Ljubljani, facsciniran Milanom, Megi, Bojanom i ostalima iz benda, njihovim pojavama, svirkom na stageu u Palachu i u Ljubljanskom K4 klubu, furao sam se na EKV-ov Weltschmerz. Ta mi je riječ bila jako cool kao neki točan opis mog darkerskog, novoromantičarskog imidža. Gutao sam sve što je imalo veze s Weltschmerzom – knjige, glazbu, filmove, garderobu i pomno birao prijatelje koji su voljeli Weltschmerz i isto se furali na to. Danas u svojim kasnim 40-ima opet se vraćam tom terminu, ali iz potpuno drugih razloga, osjećajući kolektivnu razočaranost stvarnošću svijeta, potrebu da joj se izmaknemo, da mnogi pa i cijelo društvo proživljava neki novi Weltschmerz, no ovog puta to nije samo furka nego istinska zabrinutost za budućnost.» Žak Valenta
Merriam – Webster: weltschmerz (svjetska bol); svjetska iscrpljenost, pesimizam, apatija, tuga i doživljaj nepomirljivosti stvarnosti i idealne slike svijeta.
Ja sam volio tvoj Weltschmerz citat je iz pjesme ‘Radostan dan’ jugoslavenskog benda Ekatarina Velika – EKV. Umjetničko djelovanje, ostavština i poetika EKV-a ishodišta su ovog koreografsko-glazbeno-izvođačkog rada na specifičnoj lokaciji. Potpuna posvećenost glazbi kao utopijskom mjestu izlaza iz društveno-političkog konteksta i karizmatične osobnosti, donijele su članovima benda status beskompromisnih, autodestruktivnih vizionara. Kako je frontmen EKV-a Milan Mladenović rekao: Osamdesete su silazak stepenicama prema dolje. Iznenađen sam koliko ima dolje. Izvedba Weltschmerza demitologizira 80-e. Engleski pojam za ono što se događa je hanging – visiti. Povratak u alternativni klupski milje, prihvaćanje zaprašenog romantičarskog pojma boli kao pogona za dalje, uz eho EKV zvuka i pluralizam izvedbenih odgovora, melankoliju i ironiju, uz piće i alter-zvuk, susreću se pojedinci koji streme svojevrsnoj slobodi mišljenja, izražavanja i zabave, vodeći se isključivo unutarnjim osjećajem ne-pristajanja na konvencije i ideologije u potrazi za vlastitim uporištem identiteta.

Predstava koja je nastala prema ideji i u koreorežiji Žaka Valente ne rekonstruira djelovanje »Ekatarine Velike«, već kroz pokret, ples, glazbu i riječ pokušava prizvati »Weltschmerz« duh osamdesetih koji je za tadašnju generaciju bio neka vrsta supkulturnog trenda. Međutim, nekadašnja »furka« u međuvremenu je postala istinski tragički osjećaj svijeta čija je budućnost, u današnjem kontekstu, posve neizvjesna.

Kim Cuculić, Novi list